Ponedeljak, Februar 09, 2009
Usće i Lešće
To što se u nekim mojim pesmama priča o žestokim momcima, ne znači da sam ja jedan od njih, niti da se družim s njima. Pa i Oliver Dragojević peva o galebovima, pa ne verujem da se privatno druži s njima - rekao je ovih dana Aca Lukas, ranjenik. Tako je nepobitno utvrđeno da Đoka Balašević peva o petlovima, a privatno se ne druži s njima. Da Zvonko Bogdan peva o konjima, a privatno se ne druži s njima. Da Minja Subota peva o Africi, a ne druži se sa crncima. Privatno. Moguće da se druži s paprikama, znate, onim žutim, finim, ali ljutim. Da Branko Kockica peva o drugarstvu, a ne druži se. Da Seka Aleksić peva o „aspirinu“, a druži se s „kafetinom“. I da Svetlana Ražnatović peva o Isusu, a privatno se ne druži s njim. Ostaje pitanje s kim se onda, zaboga, privatno druže „kantautori“ kalibra Ace Lukasa, nazvani tako po Imanuelu Kantu, „kantautoru“ i autoru „Kritike čistog uma“, koji je tvrdio da stvari oko sebe doživljavamo onako kako ih primete naša čula, a ne kakve su one stvarno. Dakle, po Kantu, metafizika je nemoguća. Međutim, po Aci Lukasu, metafizika je moguća.
Nehotičnim pregledom repertoara Ace Lukasa može se doći do zaključka da on peva o sebi, a ne druži se sa sobom, zato što je u međuvremenu izvršio samoubistvo („naočare crne, u džepu beli cvet, i oproštajno pismo znam ga napamet, u obe ruke sveće, u oku suza sja, neko mi je umro, taj neko sam ja“). Dalje, ima falš ličnu kartu, pa policajci, kad ga legitimišu, metafizički misle da je muško, dok on smatra da je osoba ženskog pola („napred, nazad, nemam gde, lična karta prazna je, samo tvoja slika stoji tu, da jednom kad umrem po njoj me poznaju“). Sledi sumnja da su sve bivše ljubavi Ace Lukasa, sklone švrljanju, u međuvremenu skončale po staračkim domovima i hotelima za samce, a on ih nije posetio („ne nadaj se, ne varaj se, da ću tebi doći, ti si mene prevarila, umri u samoći“). Na kraju dolazi poslednji album, nazvan poetično „Lešće“, komforno groblje u Beogradu („hej, Lešće, Lešće šareno, neka vidi jutra tog ko je mene voleo, hej, Lešće, Lešće, neka vidi prokleto, kome me je otelo“), gde shvatamo da tri emisije vanrednih vesti na Televiziji Foks povodom ranjavanja u nogu Ace Lukasa činjenično vrede isto ko tri aktuelna izvanredna dnevnika o ranjavanju u palac izvesnog Džona Lenona. Lenon je, naime, odavno mrtav, i uz to kremiran, a pepeo je rasut na svim stranama sveta, te njegovo večno konačište nema stalnu adresu, dok je Aca Lukas izabrao Lešće. Kremacija ne dolazi u obzir, posebno otkad je Kit Ričards javno priznao da je ušmrkavao deo pepela svog bliskog rođaka po krštenici. Mož’ misliti kako bi to otorinolaringološko odavanje počasti izgledalo u slučaju fanova našeg „kantautora“ koji se ne druži s onima o kojima peva . „Deco, polako, ostavite nešto i za rodbinu“ - vikao bi lokalni lešćanski menadžer zadužen za ketering.
Tu dolazimo do dobrih vesti - iako Aca Lukas peva iz debele ladovine na Lešću u prvom licu jednine, on je, Bogu hvala - živ! Kao što Oliver Dragojević peva o galebovima, a privatno se ne druži s njima, jer ne zna da leti, tako ne mora da znači ni da je Aca Lukas stacioniran na parceli 12, red 18, tog brdašceta kraj Višnjičke banje, samo zato što mu se album i naslovna numera zovu po groblju. „Nije kod nas, proverite na Orlovači“ - reći će vam glavni dispečer Javnog komunalnog preduzeća „Pogrebne usluge“, OUR Lešće, ako se kojim slučajem u obožavalačkoj euforiji i metafizičkoj spoznaji javite i predstavite kao brat od tetke izvesnog Vuksanović Aleksandra, čoveka s „alijasom“. I vi ćete tad shvatiti metazifiku, po Kantu - iako svojim čulom sluha imate dojam da je A. L. na Lešću, on trenutno gostuje na Pinku. Gde željno očekuju sledeći hit: „Ranjen sam u nogu, ne nudi mi drogu, sad sam čovek srećan, koliko sam večan“. Što ne mora da znači da je stvarno srećan, i da je večan, i da je ranjen u nogu, i sve ostalo, ko što kažu stihovi, nego može značiti ili da nije ništa od toga, ili da se Oliver Dragojević počeo intenzivno viđati s jatom galebova stacioniranim iznad Vele Luke. Što je daleko bolje nego da počne da se druži sa glavnim junakom svoje pesme „Oprosti mi, pape“. Koju bi radije pevao Kit Ričards, al ne zna jezik.
Srećna okolnost je da se poslednji projekat istog „kantautora“ Lukas Ace Kanta ne zove „Ušće“. To mesto je jedna spektakularna livada, biva ono „ko živ - ko mrtav“ kad tuda protutnji otac nacije, majka nacije ili, ako baš mora, Kit Ričards. Taj kad čuje kakav je švedski sto na Lešće, nikad više neće ići da svira na Ušće. „Rolingstonsi sledeće godine umesto na Ušću sviraju na Lešću“ - glasiće kratka agencijska vest, a mi ćemo biti srećni. Bolje Rolingstonsi na Lešću, nego svi metafizičari na Ušću. Bolje Kant, nego kanta. Bolje rob, nego grob.
Ja sam bio prisutan. Lepa zabava, ali je gužva bila nepodnošljiva. Ni organizacija koncerta nije baš bila na visini.